Translate

Никад не заборавите

НА СВЕТУ ЈЕ ДЕСЕТ БОГАТСТАВА И СВИХ ДЕСЕТ СУ ИСТИНА -Најдрагоценији су они пријатељи које не познајемо. – Најбољи су они владари који траже друштво мудрих људи, а најгори су они мудри људи који траже друштво владара. – Ко има чворугу на челу, требало би повремено преко ње прећи руком. – Богаташи и тврдице личе на магарце који носе скупе товаре, а хране се јечмом и овсом. – Вредност човека налази се у његовом срцу и језику. - Живите сложно као браћа, а у послу поступајте као странци! – Човеково огледало су његова дела. – Ако желиш да нека земља пропадне, помоли се да у њој буде много вођа. – Не поправљај ако није поломљено. – Осим смрти и пореза ништа није сигурно. – Ко живи у нади, тај умире од глaди... – Учи народ, учи од народа... – Зао човек несрећа је завичаја. - Ко се са истином дружи тај срећу заслужи. – Најбољи друг је мајка, најбоља земља отаџбина. Река која тече нађе себи пут.

Странице Листови стари, дуготрајни пањеви

Портал Сазвежђе З

ИЗМЕЂУ МИТАРЕЊА ЧУДОВИШТА И УМЕТНОСТИ БУДУЋНОСТИ

ИЗМЕЂУ МИТАРЕЊА ЧУДОВИШТА И УМЕТНОСТИ БУДУЋНОСТИ
ПОЉЕ ДЕЛОВАЊА

среда, 30. јул 2014.

Никада неће бити оно што није било сањано, 2

Anamarija



Našu zemlju ovih dana će zahvatiti novi
ciklon koji će doneti kišu i nestabilno vreme, navodi se na sajtu
Serbianmeteo.com.

Na ovom portalu, ciklon koji nam dolazi nazvali su Anamarija.
Kako dodaju, i ovaj ciklon kretaće se kao i nekoliko pre njega, iz
severnog dela Italije, preko Jadrana do centralnih delova Balkana.
-
U sredu nas u prvom delu dana očekuje veoma toplo vreme usled
nadolazećeg ciklona koji nam sa jugozapada šalje vreo vazduh.
Temperature će u većini mesta biti preko 30, a ponegde i do 35 stepeni
Celzijusovih. Posle podne i uveče očekuju nas lokalni pljuskovi sa
grmljavinom, a velika je verovatnoća za nepogode sa gradom i olujnim
vetrom. Lokalno se očekuje velika količina padavina. I u četvrtak puno
padavina uz obilne pljuskove sa grmljavinom. Usled velike količine
padavina očekuju se i lokalna izlivanja – navodi se na sajtu
Serbianmeteo.com.
Stabilizacija vremena očekuje se tek u petak, kada će biti pretežno sunčano.

Izvor: Telegraf

Srodne vesti





Stiže nam ciklon Anamarija | Reportaže | Novosti.rs

уторак, 22. јул 2014.

Srbi u Hrvatskoj žive u getima!

GENERACIJA GAVRILA PRINCIPANAVRŠILO se 100 godina od početka
Prvog svetskog rata i Sarajevskog atentata. Neki u Evropi Srbe
proglašavaju glavnim krivcima za te događaje, a u Srbiji se, uglavnom,
ćuti...
- Pre desetak dana bilo je javno slušanje jedne moje
radio-drame koja se zove „Princip i drugovi ruše Austrougarsku
monarhiju“. Napisao sam je pre 35 godina i ni tada nisam imao nikakvu
dilemu ko je Gavrilo Princip i njegovi drugovi i šta su to oni hteli. I
ne bi trebalo ni mi Srbi da imamo ikakvu dilemu. Bosna i Hercegovina
posle „Mlade Bosne“ nikada nije dala vredniju i značajniju generaciju.
Tu za mene nikada nije bilo dileme. E sad, u našoj akademiji je održan
jedan međunarodni skup o Sarajevskom atentatu, ali nije doživeo nikakav
odjek. Srbija je trebalo mnogo značajnije to da obeleži. Evo, na primer,
ovo je bila prilika da se preštampa knjiga Vladimira Dedijera „Sarajevo
1914“, koja se na sveobuhvatan način bavi Sarajevskim atentatom.

ATOMI U VINČI I EVROPA * Šta mislite o trci za Evropom?
- Mi
smo deo Evrope, priznali nas oni ili ne. I kada uđemo pitanje je da li
će to imati smisla. Ima jedna dobra priča o Vladimiru Dedijeru - kada je
pravljen Institut za atomsku energiju u Vinči, Dedijer, koji je bio
prijatelj sa tadašnjim rukovodiocem Vinče Pavlom Savićem,
prokomentarisao je: „Kada moj Paja proizvede atome u Vinči, oni će se u
Evropi prodavati u fišecima“. Znači, kada mi uđemo u Evropsku uniju, ona
više nikome neće trebati.
ĆIRILICI nikada nije bilo lako u Hrvatskoj. Čak ni u ono vreme
samoupravnog socijalizma. Možda, čak, ćirilice sada ima više nego tada.
Bila je takva politika. Govorili su - nećemo da vas getoiziramo, šta će
vam ćirilica. Ko je i u ono vreme štampao knjige na ćirilici u Zagrebu?
Niko. Da li je bio neki časopis na ćirilici. Nije. Da li su bile neke
emisije na televiziji. Nisu. Ćirilica će biti prisutna onoliko koliko je
sami Srbi sačuvaju.
Pisac Jovan Radulović, autor čuvene „Golubnjače“, drame koja je
obeležila njegovo književno stvaralaštvo, ali i celu jednu epohu,
ističe, u intervjuu za „Novosti“, da je proces nestanka srpskog pisma u
Hrvatskoj počeo davno.
- O tome sam i sam govorio. I bio žestoko napadan u hrvatskoj štampi - kaže Radulović.

Napadan je zbog mnogih stavova, jer se nikada nije libio da napiše i kaže šta
misli. Ali, najžešći napad, pravi cunami, kako kaže, doživeo je 1982.
kada je u pozorištu u Novom Sadu izvedena drama „Golubnjača“ koja se
bavila hrvatskim zločinima nad Srbima.
Prozivan je i kada je krajem osamdesetih rekao da Srbi u Hrvatskoj žive gore nego Srbi na Kosovu.

Književnik, rođen u Polači kod Knina, gotovo celopkupno stvaralaštvo posvetio je životu Srba u Hrvatskoj.

Osim „Golubnjače“, napisao je roman „Braća po materi“, po kome
je kasnije snimljen istoimeni film. Napisao je i zbirke pripovedaka
„Ilinštak“, „Dalje od oltara“, „Idealan plac“... Romane „Od Ognjene do
Blage Marije“, „Prošao život“. Gotovo sva dela nagrađivana su mu.
Dobitnik je Oktobarske nagrade grada Beograda, Andrićeve nagrade,
nagrada „Isidora Sekulić“, „Bora Stanković“, „Branko Ćopić“, „Joakim
Vujić“ „Petar Kočić“...
- Ne pripadam piscima koji jure aktuelne teme. Imam svoje teme i ne vodim računa o tome da li će to
nekoga povrediti. Nagradam se nikada nisam bavio. Ali, nije loše da
stignu - navodi Radulović.
U Hrvatskoj je, kaže, poslednji put bio pred „Oluju“:
-
Posle „Oluje“, Srbi su u Ustavu svedeni na manjinu, nisu više narod. A,
kada ste proglašeni za manjinu, onda bar znate koja su vaša istinska
prava i kako treba da se ponašate.

* Ipak, Srbi tamo žive u velikoj napetosti, a njihova prava često su mrtvo slovo na papiru...

- Napetost u kojoj žive i ono na šta su svedeni nije nešto čime bismo se
mogli pohvaliti. Ali, oni su se prilagodili tome, i tamo u svojoj
zajednici žive i rade koliko mogu, ali sigurno da im nije lako. Stotine
prepreka im je na putu da žive i da eventualno zaštite imovinu. Pročitao
sam nedavno razgovor sa sveštenikom iz Zadra u kome kaže da kada umru
neki stariji Srbi, njihova deca ne zovu srpske sveštenike. Sahranjuju ih
po obredima katoličke crkve, njihovi potomci neće da strče u toj
sredini, a verovatno smatraju i da treba prekinuti s onim što su oni
bili. Ipak, dobro je da se u svemu tome lepo snašla naša Srpska
pravoslavna crkva, posebno Dalmatinska eparhija i Eparhija
zagrebačko-ljubljanska na čije čelo je sada došao vladika Porfirije,
razuman i ugledan mitropolit. Crkva je ta koja uspešno radi na očuvanju
ono preostalih Srba i njihovog nasleđa. Ulogu koju joj je istorija
dodelila ispunjava časno i odgovorno.

* Da li je trud SPC dovoljan? Status Srba u Hrvatskoj je političko pitanje. Zar ne bi i Beograd, pa i Brisel trebalo aktivnije u to da se uključe?

-
Crkva čini sve što može i uspeće onoliko koliko žele njeni vernici. Ja
ponekad dobijem neki časopis iz Dalmatinske eparhije i u tim listovima
vidim da se o praznicima okuplja dosta sveta. Znači, Srbi su prihvatili
ulogu koja im je dodeljena. Ne izazivaju nikoga, ne strče, ne prkose,
imaju veoma gorko iskustvo iz 90-ih godina, kada im je i iz Beograda
svašta obećavano, a i kada su u Hrvatskoj jedva dočekali da Srbi pokažu
svoj stav i zatraže svoja prava. Toga više nema. Ali, problema uvek ima.
Neki ljudi u Saboru, poput Milorada Pupovca, bore se, uz sve muke. Tamo
izlaze neki srpski časopisi, u Beogradu je bila lepo posećena izložba o
Srbima i pravoslavlju u Dubrovniku, u Zagrebu postoji i ponešto objavi
SKD „Prosvjeta“. I to je to... Ne treba očekivati da će se drastično
popraviti položaj Srba tamo. Oni su tamo getoizirani. I tu nema zbora.
Žive u tim svojim getima, skupljaju se oko crkava, poštuju običaje...
Verovatno će se proces otuđivanja nastaviti, ali se neće tako brzo
završiti.

* Istorija srpsko-hrvatskih odnosa duga je i bremenita problemima. Njome ste se bavili i u „Golubnjači“.

-
Pravi cunami je izazvala ta drama, a knjiga nije. Za knjigu sam čak i
nagrađen, o njoj su pisani afirmativni tekstovi. Ja „Golubnjaču“ nisam
pisao da bih nekome gurao prst u oko. I danas se u „Golubnjači“ nijedna
reč ne mora promeniti, a može se igrati u nekom hrvatskom pozorištu. Ja
sam, pre dve godine, a povodom 30 godina od premijere, u jednom
intervjuu rekao da u Hrvatskoj ima mlad, provokativan reditelj Oliver
Frljić, koji bi mogao da režira „Golubnjaču“ u Zagrebu. Ali, oni se nisu
obazirali na moje reči. Kada je „Golubnjača“ učestvovala na festivalu u
Sloveniji, žiri koji je bio sastavljen od pozorišnih delatnika iz cele
tadašnje Jugoslavije, jednoglano je proglasio ovu predstavu za najbolju.

* Drama je u mnogim krajevima bivše SFRJ nagrađivana i hvaljena, samo je u Novom Sadu imala tako negativan odjek.

-
To je bila stvar politike. „Golubnjača“ se jeste bavila provokativnom
temom, a neki političari iz Novog Sada videli su priliku da preko te
teme optuže Beograd za izazivanje nacionalizma. Čovek koji je vukao
konce, a on ostajao u senci, bio je čuveni autonomaš Dušan Popović. Pre
nekoliko godina objavio je romansirane uspomene, u tri knjige na oko tri
hiljade stranica. Ja sam u tim knjigama tražio da vidim šta je napisao o
„Golubnjači“, jer je to u ono vreme bio veoma važan događaj u kome je i
on učestvovao. Nisam našao ni jedne jedine reči. Što znači da se
verovatno i on sam toga stideo, ako takvi ljudi uopšte imaju stida.

*
Osim što se Novi Sad preko vaše drame obračunavao sa Beogradom, da li
je problem bio i u temi kojom ste se bavili? Jer, to je, ipak, vreme u
kome se nije smelo govoriti o zločinima nad Srbima u Drugom svetskom
ratu...


- I jedno i drugo. Otkako imamo
višestranačje vidimo koliko su ljudi surovi u političkim obračunima. I
onda su bili. Postojala je samo jedna stranka, ali u okviru nje je bilo
obračuna. Politika je surova. Čovek koji je zaslužan što je „Golubnjača“
postavljena u Novom Sadu, tadašnji upravnik Srpskog narodnog pozorišta,
Nikola Petrović, bio je smenjen, posle je otišao u Zagreb da režira.
Međutim, doživeo je infarkt i umro u Zagrebu, a na to su uveliko uticali
i događaji oko „Golubnjače“. Kada su kovčeg sa njegovim telom dovezli
pred pozorište u Novom Sadu, sanduk je cele noći bio napolju u kolima,
jer nisu dozvolili da ga unesu unutra. Nisu hteli da imaju posla sa njim
ni mrtvim. Sve zbog „Golubnjače“.

* Svojevremeno ste rekli da je položaj Srba u Hrvatskoj gori od položaja Srba na Kosovu. Usledila jenova hajka na vas. -
Za novogodišnji broj prištinskog „Jedinstva“ 1988-1989. godine rekao
sam da je položaj Srba u Hrvatskoj gori nego položaj Srba na Kosovu. To
je izazvalo veliku gužvu u Hrvatskoj, pogotovo kod ljudi koji su bili
srpski kadrovi na visokim položajima. Tužio me je SUBNOR Dalmacije i
tražio od saveznog javnog tužioca da pokrene postupak protiv mene.
Međutim, događaji su išli takvom brzinom, da nisu stigli da me gone.

* Osim Kosova, Srbija se suočava i sa nizom drugih problema. Kako na sve to gledate?

-
Primećujem da padaju veoma krupne reči, a ne vidim da se iza tih
krupnih reči išta pomiče napred. Ali, naslušali smo se mi i ranije
krupnih reči. Svi ih izgovaraju, a ne vidim da nešto ozbiljno stoji iza
njih i da se pomeramo napred.

* Zašto intelektualna elita ćuti i nerado se izjašnjava o ključnim društvenim problemima?
-Intelektualce niko ništa ne pita. Ne treba precenjivati njihovu ulogu u društvu. Reči
koje bi oni izgovorili nemaju nikakvu posebnu težinu. Mi nemamo
nezavisnu intelektualnu elitu čije bi reči odjeknule. Takvo nešto je
postojalo pre tridesetak godina. Možda i zato što tada niste mogli reći
neke stvari u svim časopisima i novinama. Danas možete reći šta god
hoćete, ali niko vas ne sluša i vaše reči ništa ne znače. Čak vas mogu
proglasiti i budalom, ako iznesete radikalan stav o nečemu.


Jovan Radulović: Srbi u Hrvatskoj žive u getima! | Društvo | Novosti.rs

МИЛИЈАНА БАЛЕТИЋ - СВЕСРПСКИ НАРОДНИ ФРОНТ - НОВИ САД 13.6.2014.

четвртак, 17. јул 2014.

ZAŠTO JE VEĆI DEO ARARATA ZABRANJENA ZONA I ZAŠTO SE NOJEVA BARKA KRIJE..?!- VIDEO


Šta su sve u Ahora klisuri otkrili nezavisni istraživači i druge
ekspedicije? Barka dužine između 150 i 300 metara nalazi se razlomljena
na delove! Tajna koja se čuva daleko od očiju…



Priča o katastrofalnom potopu i jednoj jedinoj porodici koja ga je
preživela jedna je od najstarijih priča naše globalne kulture. Da li je
moguće da je ovaj mit zasnovan na stvarim činjenicama, i da li bi velika
Nojeva barka mogla i dalje postojati sačuvana na ledenim prostorima
Ararata, planine na koju je, po Bibliji, pristala posle Potopa?
Još je zanimljivije, da matematička statistika o priraštaju
čovečanstva potvrđuje, da je: celo čovečanstvo nastalo od jedne manje
grupe ljudi nekoliko hiljada godina pre Hrista. Do sličnih zaključaka
došli su i italijanski i japanski genetičari. Ali, ovakve činjenice nisu
dobrodošle u javnost, jer prkose ustaljenoj dogmi Darvinove teorije
evolucije.
Deda istraživača Robina Simonsa radio je kao lekar u istočnoj Turskoj
i Rusiji između 1904. i 1910. godine i to u samom podnožju Velikog
Ararata – mesta na kojem je, i po tamošnjoj tradiciji, pristala barka
Nojeva i njegove porodice, posle Velikog potopa.
Neki od tamošnjih Kurda i Jermena koje je lečio, pričali su mu upravo
to – da je na toj planini sačuvan Nojev kovčeg, i to „visoko na
severnoj strani, malo ispod prevoja“ ugašenog vulkana sa dvostrukim
vrhom, i pokazali mu tu tačku na jednoj staroj fotografiji Ararata.
Saznao je i da stara imena mesta u tom području uveliko sadrže
sećanje na Barku – ‘Nojevo selo’, ‘Prvi Vinograd’, ‘Kuća Semova’ – Sem
je bio jedan od Nojevih sinova, predak Semita, ‘Grad Prve Pijace’,
‘Mesto Prvog Silaska’ … Većina ovih imena danas se više ne koriste, ali
su vrlo specifična u starojermenskom jeziku.
Postoje, međutim i druge legende o mestu Nojevog iskrcavanja.
Kuran, na primer, takođe govori o Barci – ali kaže da je on pristao
na Al Kudiju, planini oko 300 kilometara južno od Ararata, dok Iranci
tvrde da se ‘Ararat’ nalazi na njihovoj zemlji – planina Kuh e Alvand.
Čuvena je priča o višemesečnoj ekspediciji vojnika ruskog cara
Nikolaja II, koji su navodno ušli u Barku i fotografisali je, mapirali
poziciju, negde u krševitim, kanjonima ispresecanim gornjim područjima
‘Jermenske strane’. Ova ekspedicija preduzeta je tik pred Oktobarsku
revoluciju, u toku koje je, kako se misli, većina njih za vreme samog
pohoda pobijena, a fotografije, mape i artefakti nestali.
Rođaci nekolicine preživelih potvrdili su autentičnost te ekspedicije.


INŽENJEROVA PRIČA





Amerikanac Ed Dejvis, bio je 1943. godine armijski inženjer vojske SAD, koji je gradio puteve za snabdevanje u Turskoj i Rusiji.
Učinivši neku uslugu selu svog vozača, koje je blizu Ararata,
vozačevi rođaci ponudili su mu da ga odvedu na mesto gde se može videti
Barku, koja se promolila ispod leda u povlačenju. Usput su se zadržali u
jednom selu u kojem se nalazila pećina sa navodnim artefaktima nađenim u
ledu, koji su se pojavili u Barci nakon topljenja leda. Tu su bile
uljane lampe, glinene bačve i starinski alati.
Posle višednevnog putovanja, na konjima i pešice, stigli su do jedne
pećine koja je bila ukrašena nekim lepim starim pismom, za koju se misli
da se nalazi na visini od oko 2500 metara na zapadnom zidu Ahora
klisure. Istraživač Ed Kraford zaista je kasnije otkrio jednu pećinu u
Ahora klisuri sa očito proasirskim petroglifima koji se mogu protumačiti
kao neposredno poslepotopski religijski tekst.
Sledećeg dana, Dejvisu je jedan vodič pokazao jednu pukotinu u ledu u
obliku potkovice i rekao: ‘Tu je Nojeva Barka’. Isprva Dejvis nije
mogao ništa da vidi, a ubrzo zatim ga je ugledao. Bila je to po njegovim
rečima: ‘Ogromna, pravougaona, ljudskom rukom napravljena struktura
delimično pokrivena ledom i stenom, ležeći postrance. Barem 30 metara
bilo je jasno vidljivo. Čak sam mogao videti i unutrašnjost, kroz deo
gde je bila probijena – kroz tu rupu stršila su napolje neka debla,
izukrštana i kvrgava. Ispod strukture navirala je voda’.
Niže u kanjonu, Dejvis je mogao sagledati i drugi deo Kovčega, sa
jasno vidljivim spojevima greda. Rečeno mu je da se Kovčeg raspao na tri
ili četiri velika dela. Unutar razvaljenog dela za koji su mu rekli da
je najveći, Dejvis je video bar tri sprata.
Vodič mu je rekao da se pri vrhu nalazi prostor za stanovanje od 48
soba. Rekao mu je i da unutra ima kaveza malah kao šaka, ali i velikih
dovoljno za porodicu slonova. Planirali su da se sledećeg dana spuste
dole sa užadima, ali se vreme preko noći tako pogoršalo da su se morali
vratiti.


SATELITSKI SNIMCI





Džordž Stefan je u vojsci obučeni specijalista, sa 30-godišnjim
stažom tumačenja svih tipova satelitskih snimaka, koji kaže da ima
pristup ‘svakoj kvadratnoj stopi planete Zemlje’.
On kaže: ‘Gledao sam planinu, sa visine od 3050 metara iznad vrha,
koristeći PAMS sistem (posebna foto analiza spektra materijala).Sto
posto sam uveren da se na uzvišenju od 3962 metara na severnoj strani
planine nalaze dva ljudskom rukom pravljena objekta, jedan ispod drugog.
Oba izgledaju kao da su nekad bili spojeni, jer postoji spektralni trag
između njih… Zapanjuje me takva struktura na toj visini, i to da nema
tragova prema njoj koji bi ukazivali da je bila napravljena na tom
mestu… to definitivno nisu vojni objekti jer su pod ledom gotovo sve
vreme i ne bi se mogli koristiti’
Kad je markirao lokacije anomalija koje je našao na topografskoj mapi
Ararata, ispostavilo se da su to one iste koje je Robinu Simonsu
označio njegov deda. Međutim, stvari se ne poklapaju sa Dejvisovom
pričom – on nije spominjao prelaženje ledenih ravnica.
Zato je Simons sa svojim partnerom Džordžom Adamsom preduzeo
ekspediciju u to područje, u periodu najvećeg topljenja leda i snega,
unajmivši Ahmeta Arslana, azerbejdžanskog Turčina odraslog na brdima
Ararata, da ode do samog cilja i za njih napravi neke fotografije.
Ahmetu su date koordinate, i krenuo je iz Dogubajazita, pogranične
postaje blizu Ararata, dok je Simons čekao u podnožju, održavajući sa
njim radio vezu.
Ahmet mu je sa vrha uzbuđeno javio da vidi nešto zanimljivo i da će
to fotografisati. Sutradan se vratio u bazni logor i ispričao da je
video nešto slično ogromnom ambaru postrance zaglavljenom duboko u ledu,
nešto kao krov pokriven snegom, pravougaon sa vidljivim gradama i
tamnosmeđe boje. Nije mu se mogao približiti na više od 400 metara zbog
nepristupačnog terena, ali je bio kategoričan da nije u pitanju stena
niti bilo šta prirodno.
Sa te daljine je i napravio fotografije. Kada ih je Džordž Stefan
video, izjavio je da je u pitanju zaista gornji od dva objekta koje je
on video koristeći specijalni satelitski softver.
Dr Džems Ebert, ugledni arheolog i sudski veštak, ispitao je Ahmedove
slike procesom visoke rezolucije, i izjavio: ‘Ovo ne izgleda kao
prirodan deo pejsaža, već kao upadljivo ljudska tvorevina, sa šiljatim
vrhom i vertikalnim stranama ili zidovima. Čudno je, međutim da Dejvis
nije prepoznao te fotografije kao nešto nalik onome što je on video.





AVIONSKI SNIMCI

Nekoliko meseci kasnije, Simons i Adams preletali su Ararat avionom,
ali im turske vlasti nisu odobrile prizemljenje. Praveći video snimke
nad njim, a naročito nad Ahora klisurom, ubrzo su identifikovali traženu
tačku, formaciju naliku zamrznutom talasu koja se nadnosila nad nečim
uglavljenim u glečeru.
Kružeći iznad planine, Simons je pokušavao da pronađe trag i drugog,
odlomljenog dela objekta za koji je Džordž Stefan odredio da se nalazi
na oko 335 metara ispod, u strmijem delu glečera. I zaista, tu je uspeo
da snimi sličnu, odlomljenog kraja i krovom pokrivenu strukturu, jedva
vidljivu u ledenom zidu.
Kružeči i dalje iznad zastrašujuće Ahora klisure, Simons je sa visine
od oko 750 metara ispitao i mesto koje je odgovaralo opisu Eda Dejvisa.
I zaista, iz strmog tla virio je još jedan sličan anomalan objekt, sa
nečim nalik šiljatom krovu i vertikalnim zidovima, a čiji je kraj
izgledao polomljen. Ako je to takođe teo Barke, onda bi po Dejvisu ispod
njega morao postojati još jedan sličan deo, zarobljen još dublje u
ledu.

Sva tri objekta bila su neobično slična, i svi su u stvari mogli biti
delovi Barke za koju Biblija kaže da je bila oko 150 metara dugačaka –
ili čak i dvaput duža ako je mera ‘kubit’ u stvari ‘kraljevski kubit’.
Je li, dakle, moguće da se ona raspala na bar četiri velika dela?
Sigurnog odgovora za sada nema.





ŠTA TO AMERIKANCI KRIJU
No, priča postaje još čudnija. Prema jednom izvoru, koji je Simonsu
pričao samo pod uslovom potpune anonimnosti, godine 1974. jedan američki
tim za specijalne operacije bio je angažovan na snimanju ruskog
radarskog sistema koji je pratio letove iz Turske u tadašnji SSSR.
Vraćajući se preko Ararata, kako bi izbegli da budu otkriveni, taj
tim je zahvatila oluja, pa su potražili zaklon u jednoj pukotini u
glečeru. Bukvalno su upali u jednu ogromnu strukturu za koju su isprva
pomislili da je staro vizantijsko svetilište – ali su shvatili da je
nadmorska visina bila previsoka za tako nešto, pa su jednodušno
zaključili da se radi o – biblijskoj Barci.
Njihov izveštaj, kodiran kao ‘Crno Koplje’, stigao je i do
predsednika SAD, jer je Simonsu prijatelj predsednikovog savetnika rekao
da je taj savetnik video još uvek skriveni izveštaj u Ovalnom kabinetu,
a koji je uključivao i specifično spominjanje onoga za šta je dotični
operativni tim verovao da je očuvani, u ledu zarobljeni deo prave Nojeve
Barke.
Obelodanjena je još jedna slična priča, puna detalja. Između decembra
1959. i aprila 1960. godine, jedan pilot je napravio pedesetak letova
iz jedne tajne turske baze u Sovjetski Savez, kako bi odvratio pažnju
Sovjeta od istovremenih američkih letova.
Vraćajući se u Tursku preko rusko-iranske granične zone, pored
Ararata, sa leve strane je, kako kaže, često viđao i snimao duguljasti,
pravougaoni kovčegu nalik objekat, koji je štrčao iz leda na nekih 4.500
metara visine. Sad su, po njemu, ti snimci pohranjeni sedam spratova
ispod Pentagona.

Godine 1968, Dejv Dakvort, tada tinejdžer, radio je volonterski u
čuvenom Smitsonijan institutu u Vašingtonu. Dakvort je Simonsu ispričao
da je nekoliko dana u jesen te godine nekoliko teretnih paleta označenih
sa ‘Smitsonian Institution/Nacional Geografic Ararat Expedition’ ležalo
na tovarnom doku. Taj materijal, za koji je tad bio zadužen specijalist
Robert Gajst, sav je završio u odeljenju za paleontologiju kičmenjaka.

Dakvort kaže da je video infracrvene fotografije napravljene iz
vazduha, iz usidrenog balona, koje pokazuju jedan brodoliki objekt pod
ledom. Rečeno mu je da je pronađena Nojeva barka. Video je starinske
alate, grnčariju i alabasterski sarkofag koji je sadržao jedno telo. Čuo
je da Gajst kaže da ima još tela, i rečeno mu je da o svemu ćuti.

Prošlo je nekoliko godina, a Dejv Dakvort je ipak poneki put otvoreno
pričao o tom doživljaju. Godine 1974. – kad je došlo i do pomenute
operacije ‘Crno koplje’, a dugo nakon što je Dejvova priča postala
poznata – dva FBI agenta posetila su ga na mestu njegovog tadašnjeg
zaposlenja i upozorila ga da je ‘bio na mestu na kojem nije trebao da
bude i da je video nešto što ga se ne tiče’.

Postavlja se pitanje, zašto se sve ovo zataškava? Kome je u interesu
da i Potop i Barka ostanu i dalje samo legende? Da li bi možda nalazi iz
Barke zadali presudan udarac već ionako klimavoj darvinističkoj
teoriji, i ko zna još kakvim važećim naučnim teorijama?

A možda bi i iz temelja uzdrmali i vladajuće političke sisteme,
izazivajući revolucionarne društvene, kulturološke i duhovne procese?

Da li je možda i zato Veći Ararat danas nedostupan za istraživanja?
Jer Ahora klisura je zabranjena zona za bilo kakvo penjanje i
fotografisanje. Prilazi su minirani, i mesto je obezbeđeno vojnim
utvrđenjima.





ISTORIJAT SVEDOČANSTAVA O BARCI




■ 275. godina pre Hrista – Berosusova Vavilonska istorija kaže da
hodočasnici putuju na Ararat da bi pravili amulete od okamenjene smole
koja prekriva Kovčeg.


■ 50. godina naše ere – Josif Flavije spominje hodočašća do očuvanih ostataka Nojeve barke.


■ 620. – Prema Huseinu El Makinu iz Bagdada, rimski car Heraklije
posećuje ostatke Nojeve barke posle osvajanja persijskog grada Temanina.


■ 1255. – Gijom od Rijsbreka priča o pobožnom Jakovu iz takozvane
Medzpinove avanture na Araratu i njegovoj uslišenoj molitvi da vidi
Barku.


■ 1647. – Knjiga ‘Plovidba i putovanja ambasadora’ povezuju jermenske i persijske priče o okamenjenoj Barci.


■ 1820. – Istraživač Klaudijus Džems Rič piše da je neki Aga husein video ostatke Barke.


■ 1829. Džems Perot se prvi u modernim vremenima penje na Veći
Ararat. Posećuje jedan drevni manastir, za koji se govorilo da sadrži
neke artefakte iz Barke.


■ 1854. – Hadž Jearam i njegov otac odveli su tri britanska naučnika do ostataka Barke na Araratu.


■ 1876. – Vikont Džems Bris penje se na Ararat, i priča o tome u
svojoj knjizi Transkavkazija i Ararat. Nalazi staro rukom obrađeno deblo
na ovoj inače goloj planini.


■ 1883. – Turski zvaničnici ispituju velike lavine na Araratu i
izveštavaju o sačuvanoj, ali vremenom oštećenoj strukturi Barke. Lokalno
stanovništvo tvrdilo je da su ostaci bili vidljivi šest godina.


■ 1887. – Džon Džozef, princ od Nourija, arhiepiskop i veliki
apostolski ambasador Malabara, Indije i Persije, tri puta pokušava uspon
na Ararat, i tvrdi da je video Barku na prevoju između vrhova. Turska
odbija da pošalje Barku na Svetski sajam u Čikago.


■ 1906. – Džordž Hagopjan penje se nekoliko puta sa svojim ujakom na Ararat i tvrdi da se više puta popeo na sačuvani deo Barke.


■ 1939. – Novozelanđanin Hardvitke Najt nalazi vrlo stare rukom obrađene trupce na Araratu.


■ 1948. – Farmer Šakru Arsent priča o viđenju okamenjenih ostataka brodolike figure na Araratu u toku neobično toplog leta.


■ 1950. – danas – Poslednjih godina se problematikom Barke, i
zahtevima za legalizaciju istraživanja glečera Abih II bavi uglavnom
grupa okupljena oko iskusnog planinara B.Dž.Korbina.


(Web-tribune.com, Conopljanews)



     ========

    Videti video priloge: ANCIENT ASTRONAUTS: Noah's Ark Found? - FEATURE FILM



          BBC Noah's Ark The full video













ZAŠTO JE VEĆI DEO ARARATA ZABRANJENA ZONA I ZAŠTO SE NOJEVA BARKA KRIJE..?!- VIDEO

недеља, 6. јул 2014.

ХВАТАЉКЕ ЗА СНОВЕ / Милан Косовић



ХВАТАЉКЕ ЗА СНОВЕ


Где одлазе снови кад се пробудимо?

У недођију, у месечину,
У зимзелени облак?

Овде се одмарају очи
Хватаљка за снове виси изнад кревета

Када хвала безначајно звучи
Трубе од рибљих костију
У траговима у писаним речима
У морским мирисима

И као у баснама на пауковом легалу
Да дишем потоке што клобучају

Јесу ли ми руке хватаљке без срца
Док се луди снови множе

Где одлазе снови кад се пробудимо?


КЕФИР ОД ВОТКЕ

Да омекшате душу
Додајте светлу мало боје
Кад прође извесно време
Неке се ствари oчврсну

Казабланка у јапанском стилу
Испод покорице обичног
Прича о кајању и сањарењу
Додај на листу жеља

Ако не знаш шта ти се свиђа изгубљен си
Били смо тако поносни на нову технологију
А ипак су се нуклеарна постројења
Претворила у мору

Никада не побеђујем са великом разликом
Недостаје ми време
А кад рутина почне да убија дух
Одбројавању је крај

Нема више прецртавања датума
Почиње нова сезона
Прелазим на кефир од вотке


субота, 5. јул 2014.

Tužilac Slobodana Miloševića se odmara u Sarajevu

 Dzefri Najs, poznat po tome što je kao tužilac Haškog suda vodio
postupak protiv nekadašnjeg predsednika Srbije Slobodana Miloševića, već
nekoliko dana nalazi se na odmoru u Sarajevu.


Ovaj poznati britanski advokat oduševljen je lepotama
glavnog grada BiH, a redovan je posetilac restorana "Cheers-Leon
Kitchen", piše agencija Fena.
Vlasnici restorana, braća Denis i
Dado Stojnić, preko svog PR tima su naveli da im je drago što su
upoznali ovog pravnika s kojim su "proveli desetak minuta u razgovoru".
Vrlo je jednostavan čovek, a najviše mu se sviđa stari deo grada, preneli su oni.
Slobodan Milošević bio je optužen za ratni zločin a umro je u Hagu 2004. godine, ne dočekavši kraj suđenja.
Tužilac Slobodana Miloševića se odmara u Sarajevu | Region | Novosti.rs

Ukrajinci kupili zvezdu i nazvali je - Putin kreten

 ...Ukrajinci su jednu zvezdu nazvali "Putin-huilo", prema ruskom
predsedniku, a reč "huilo" ili na ukrajinskom, prevedeno znači,
"kreten".
Kako piše "The Wire", ukrajinski astronomi su kupili
zvezdu kroz projekt "Pale Blue Dot Project" koji omogućuje kupovinu bilo
koje zvezde za samo 10 dolara, dok je reč "huilo" prošlog meseca
upisana u urbani rečnik pod opisom: "huilo je ruski predsednik Vladimir
Putin".....

Ukrajinci kupili zvezdu i nazvali je - Putin kreten | Svet | Novosti.rs

Питања, питања, питања

Какво је стање књижевних часописа и листова, штам­ паних на папиру, данас у Србији? Колико је листова, часописа који се ишчекују са нестрпљењем и гутају од корица до корица? Зар није много више оних који су својеврсни мутанти транзиције? Када је све то започело и докле ће трајати то својеврсно мутирање и митарење чудовишта? Има ли уопште излаза из овог мрачног тунела данашњице? Ко га оличава? Ко у ствари овде представља ону другу, друкчију, непознату, придављену Србију? Види ли се на хоризонту мртвог мора нека светлост у даљини? Ко је окренут будућности, ма како она била застрашујућа? Чији су, одиста, прозори отворени, да се кроз њих мо­ же видети далеко, далеко?

РЕАГОВАЊА ЧИТАЛАЦА "Новина будућности"

..

..

___________________

Коментари, правила

Пре слања коментара молимо Вас да прочитате следећа правила: Коментари који садрже псовке, увредљиве, вулгарне, претеће, расистичке или шовинистичке поруке неће бити објављени. Молимо читаоце Сазвежђа ЗАВЕТИНА да се приликом писања коментара придржавају правописних правила. Строго је забрањено лажно представљање. Коментари који су написани великим словима неће бити одобрени. Управник и уредник Сазвежђа ЗАВЕТИНА има право да не одобри коментаре који су увредљиви, који позивају на расну и етничку мржњу и не доприносе нормалној комуникацији између читалаца овог Сазвежђа...

комплетариум

ПОРТАЛ "Сазвежђа З" или УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА "Заветина"

Овде ћете наћи најпотпунији списак скоро већине блогова и веб локација Портала, када будете одлучивали - на који ћете се, можда, претплатити, сутра или прекосутра. Прегледајте. Немојте се изненадити ако се неки блогови или сајтови не "отварају", то су они који су већ заштићени...

ПЛАТИ, ПА КЛАТИ

ТВРЂАВА "КУПИНИК" У КУПИНОВУ

ТВРЂАВА "КУПИНИК" У КУПИНОВУ
Рушевине тврђаве "Купиник". - Купиново, Пећинци, 15. век. Споменик кулртуре од великог значаја